U Centru za kulturu i edukaciju “Safet Zajko” otvorena je izložba: ”Život i djelo Ćamila Sijarića – Cio svijet živi u Sandžaku”, autorice magistrice Đane Kukić.

Izložba je prvi put predstavljena 2019. godine, nakon čega je više puta gostovala u zemlji i inostranstvu. Zahvaljujući edukativnom karakteru postavke i hronološki predstavljenim detaljima iz piščeva života, aktuelna je i danas. Autorica je na raspolaganju imala veliki broj eksponata iz ostavštine prodice Sijarić na osnovu kojih se u tančine može hronološki pratiti Sijarićev književni i životni put.

Izložba ne bi bila moguća bez velikodušnosti Sijarićeve kćerke Olane Sijarić, koja je osigurala građu za produkciju i bila velika podršku u radu.

Kroz izložbu svi posjetioci imat će priliku hronološki pratiti život i književno stvaralaštvo Sijarićevo na osnovu pažljivo selektiranih eksponata iz porodične arhive: porodično stablo porodice Sijarić koje je nacrtao sam Ćamil Sijarić predstavlja priču o njegovom porijeklu, fotografije iz perioda dok je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju svjedoče  o osmogodišnjem školovanju u Medresi iz koje je 1935. Ćamil Sijarić izbačen zbog političkog djelovanja.

Zatim, dokument koji predstavlja spisak delegata studentskih udruženja delegiranih za Kongres studentskog udruženja za Svetski mir i društvo naroda koji je održan 9. aprila 1940. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu i na kojem je pod rednim brojem 130. zaveden Ćamil Sijarić kao redovni student Pravnog fakulteta koji je pohađao VIII semestar- otkriva nam Sijarićevu angažiranost tokom studija, kad je izabran kao delegat udruženja studenata  „Osman Đikić“. O završenom gimnazijskom školovanju svjedoči originalni dokument: svjedočanstvo o završenom višem tečajnom ispitu Državne realne gimnazije u Vranju, a o studiju prava na Beogradskom fakultetu, diploma ove visokoškolske ustanove. Vrijedni spomena su i originalni rukopisi „Četiri narodne muslimanske pesme iz Sandžaka“ iz arhiva SANU, pohranjene pod rednim brojem 336. koje je Ćamil Sijarić kao brucoš studija prava odnio Aleksandru Beliću. Tadašnji student prava upoznao je Sabinu Fehimović, studenticu iz Mostara, svoju buduću suprugu, kojoj posvećuje pjesmu „Breze“. Rukopis ove pjesme, jedne od njegovih ranih pjesama, sastavni je dio izložbe. O ranoj fazi Sijarićevog rada svjedoče i pjesme objavljene u časopisima: „Pregled“ (1941.), „Gajret“ (1946.) i „Njiva“ (1948.), koji su također dio ove izložbe. Rukopisi pjesama „Trista volova imao je u Pešteri“ i „Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj“ koje su uvrštene u zbirku poezije „Koliba na nebu“, posthumno objavljene 1990, zanimljiv su dio izložbe. U trenutku pogibije Ćamila Sijarića ova zbirka pripremana je za štampu u banjalučkom Glasu. Priređivač i pisac pogovora je književnik Irfan Horozović. Vrijedan eksponat predstavlja i knjiga „Bihorci“ u izdanju Narodne prosvjete, kao i dokumenti koji svjedoče o jednom u nizu blistavih trenutaka u književnom sazrijevanju Ćamila Sijarića: novinski članak naslova „Ko će dobiti milion dinara“, objavljen prije nagrade Narodne prosvjete, kada je u javnosti, vjerovatno i zbog velikog novčanog iznosa nagrade, vladalo veliko interesovanje za rad žirija i proces dodjele nagrade, zatim karikatura naslova „Kod iskusnog profesora“, nastala nakon konkursa Narodne prosvjete i fotografija na kojoj je prikazan Ćamil Sijarić tokom uručenja nagrade u društvu Gustava Krkleca, Vladana Desnice, Dragoslava Grbića i Milana Bogdanovića. Dalje, prateći autorovo književno stvaralaštvo, izdvajamo knjigu „Zelen prsten na vodi“ i novinski članak Luke Pavlovića „Proza Ćamila Sijarića“ (Oslobođenje, 1950.), zatim rukopise pripovjedaka „Put“ i „Snaha“ objavljene u zbirci pripovjedaka „Naša snaha i mi momci“; pisma Ive Andrića upućena Ćamilu Sijariću u povodu dodjele nagrade za romane „Bihorci“ (28.12.1955, Beograd) i Mojkovačka bitka (15.5.1968, Beograd); odobrenje o kretanju Ćamila Sijarića, dopisnika TANJUG-a, na slobodnoj teritoriji Jasenovca; neobjavljene rukopise zapisa „Donja dolina i mjesečina“ i „Objavljeno u Mileševi, 1544“ iz ostavštine; zatim diplomu o dodjeljivanju 27-julske nagrade za roman „Mojkovačka bitka“ i Andrićevu nagradu za zbirku pripovjedaka „Francuski pamuk“. Veliki je broj dokumenata koji grade mozaik raznolike i bogate profesionalne karijere Ćamila Sijarića: potvrde o radnom stažu u redakcijama „Glasa“, „Zadrugara“ „Čička“ „Radio-Sarajeva“ itd.

Gostovanje ove izložbe rezultat je saradnje Općine Novi Grad Sarajevo i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Veliki je broj dokumenata koji grade mozaik raznolike i bogate profesionalne karijere Ćamila Sijarića svi zainteresovani posjetioci mogu pogledati u Centru za kulturu i edukaciju „Safet Zajko“, svakim radnim danom od 08:00 – 20: 00h do 28. oktobra, 2022. godine. Ulaz je slobodan.

U Galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine otvorena je izložba ‘Mama, ja ne želim rat’, koja sadrži crteže poljske djece iz perioda Drugog svjetskog rata i ukrajinske djece iz rata koji se upravo tamo vodi. 

Kako je naglašeno, uprkos razmaku od 76 godina crteži pokazuju istu sliku ratnih užasa viđenu očima djeteta. Kao rezultat toga, izložba je univerzalna i bezvremenska.

Kako je istaknuo na otvaranju ambasador Republike Poljske u BiH Jarosław Lindenberg, izložbu je organizirao Poljski državni arhiv u suradnji sa ukrajinskim partnerima. Sličnost slika, usprkos godina koje ih dijele, upečatljiva je i tjera na razmišljanje o okrutnosti rata čije su najveće žrtve uvijek djeca – nevina ljudska bića.

– Dok fizičke rane mogu zacijeliti i kuće se mogu obnoviti ništa neće vratiti izgubljeno djetinjstvo. Mislim da je ova poruka važna u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu gdje je proteklog rata stradalo više od hiljadu djece, a sva preživjela nose traumu na duši do kraja života – naglasio je.

I otpravnik poslova ambasade Ukrajine u BiH Serhii Miniailo naglašava značaj te izložbe za Ukrajinu, Poljsku isto tako i za Bosnu i Hercegovinu jer, kako je kazao, u svakom ratu najviše strada civilno stanovništvo, posebno djeca. Kako je naglasio, na toj izložbi, svojim radovima djeca u značajnom vremenskom razmaku, podsjećaju i opisuju svoje sjećanje i svoje stradanje.

– Nažalost, u svakom ratu ima mnogo takve djece. Međutim, sve ove crteže ujedinjuje nada za mir  – kazao je.

Direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Šejla Šehabović ponosna je zbog prilike da ugoste izložbu te vrste i daju doprinos pomoći djeci koja su u ratu.

– Sve je važno, nama je bilo važno da se čuje za nas, da ne budemo sami na svijetu. I za njih je važno da znaju da nisu sami – naglasila je.

I direktor Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović naglašava potrebu da se pokaže neka vrsta empatije i solidarnosti sa ljudima iz Ukrajine, posebno djecom ‘koja prolaze nešto što smo mi prolazili ne tako davno’.

Na izložbi su prezentirana dirljiva dječja svjedočanstva o ratu – povijesni crteži poljske djece iz 1946. godine, koji su zapis njihovih iskustava tokom Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije 1939.-1945 i crteži ukrajinske djece vezane za rat koji se trenutno odvija u Ukrajini.

Kako navode organizatori, historijski crteži poljske djece su čuvani u Centralnom arhivu modernih zapisa u Varšavi, a radovi ukrajinske djece su prikupljeni na portalu Mama, ja ne želim rat – https://momidontwantwar.eu/en/index.php .

Izložba je zvaničnog naziva ‘Mama, ja ne želim rat“ (1939 – 45 Poljska, 2022. Ukrajina, poljsko-ukrajinski arhivski projekat), a do 30. septembra bit će postavljena u Galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu. (FENA)

Ova izložba je dio Kalendara aktivnosti povodom Sedmice izgradnje mira.

Kalendar aktivnosti povodom Sedmice izgradnje mira

Na ovogodišnjim Međunarodnim književnim susretima “Cum Grano Salis” Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH predstavio je dvije izložbe kustosice Tamare Sarajlić-Slavnić.

Izložbom “Jedan dan u mojoj kasabi“ koja je posvećena životu i djelu bosanskohercegovačkog književnika Zije Dizdarevića u Ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli otvoreni su 21. Međunarodni književni susreti “Cum Grano Salis”. Izložba sadrži dokumentarnu građu, pisma, rukopise, fotografije i knjige. 

Drugog dana Susreta u Međunarodnoj galeriji portreta otvorena je  izložba “Vrijeme je naše. Ono će biti naš saveznik”, autorice Tamare Sarajlić Slavnić, posvećena bosanskohercegovačkom historičaru filozofije, esejisti, prevodiocu i pjesniku Izetu Sarajliću, koji je objavio preko 30 knjiga poezije, od kojih su neke prevedene na 15 stranih jezika. Na izložbi su prezentirana pisma koja su Sarajliću slali književnici, umjetnici, književni kritičari, predstavnici pojedinih izdavačkih kuća, obožavatelji iz cijele Jugoslavije, kao i iz Italije, Španije, Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Švicarske, Sovjetskog Saveza, Poljske, Turske, Bugarske, SAD, Kube, Argentine…

Izložba “Slovom o slovu: Tragovima bosanske pismenosti” koju su organizirali Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ u saradnji s Institutom za jezik Univerziteta u Sarajevu i Muzejom književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine povodom obilježavanja Dana bosanske pismenosti, otvorena je danas u Sarajevu.

To je dokumentarna izložba o povijesti pismenosti na bosanskom jeziku od srednjeg vijeka, pa sve do novijeg vremena, zaključno s početkom austrougarskog perioda. Pokazuje duboku povijesnu ukorijenjenost i dugu tradiciju bosanskog jezika, ali i pismenosti na bosanskom jeziku, čiji se začeci javljaju upravo u dalekom srednjem vijeku, dok se njezin razvoj odvija tokom svih narednih stoljeća.

Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Sanjin Kodrić kazao je da je izložba vrlo važna iz više aspekata, ali je izdvojio složenost bosanske pismenosti od srednjeg vijeka do novijeg doba.

– Tu su najprije glagoljica i njezine različite varijante, od kojih je za Bosnu karakteristična glagoljica poluoblog tipa, potom posebna varijanta stare ćirilice, tzv. zapadna ćirilica bosanskog tipa, zatim bosančica te arebica, nakon čega slijede različite starije varijante ćirilice i latinice, kao i, napokon, savremena ćirilica i savremena latinica, odnosno ćirilica i latinica kakve danas poznajemo i koristimo – istakao je Kodrić.

Sva ta pisma, pojasnio je Kodrić, svjedoče slojevitosti bosanske povijesti, ali i povijesti bosanskog jezika i pismenosti.

Dodao je da će izložba za sve posjetioce Muzeja književnosti i savremene umjetnosti biti otvorena do 14. septembra, te je najavio da će 8. septembra, na Međunarodni dan pismenosti organizirati javno predavanje o temi „Bosanska pismenost u pismenosti svijeta“.

– Na taj način želimo povezati Dan bosanske pismenosti i Međunarodne pismenosti i pokazati važnost fenomena bosanske pismenosti u globalnom smislu – pojasnio je.

Kodrić je također najavio da će izložba, nakon Sarajeva, obići i ostale bh. gradove, ali i regiju, jer na taj način žele promovirati bosanski jezik i svijest o bosanskom jeziku.

– Trebaju svi da znaju da je bosanski jezik, iako je povijesno neupitan, još uvijek u međunarodnom kontekstu nema onaj status koji mu pripada – zaključio je Kodrić.

Naučni savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu Alen Kalajdžija kazao je da je obilježavanje Dana bosanske pismenosti i prilika da se govori o složenosti upotrebe pisma na prostoru današnje BiH, ali i šire.

– Kroz ovu izložbu smo željeli pokazati složenost upotrebe pisama. Tu imamo stare glagoljične tekstove koji će biti predstavljeni na ovoj izložbi, zatim tekstove iz srednjovjekovnog perioda, arebice koja je jako bogata – istakao je.

– Dodaje da su na izložbi predstavljeni i spomenici – dokumenti koji su nastali na savremenoj ćirilici i latinici. Sama činjenica da kroz historiju imamo toliki broj pisama, govori o tome koliko je naš prostor, kulturološki gledano, složen, i to svakako trebamo cijeniti – zaključio je.

Današnja Bosna i Hercegovina zemlja je s dalekim povijesnim korijenima, ali i zemlja vrlo složene prošlosti, što se reflektiralo i u historiji bosanskog jezika, ali i u povijesti pismenosti na bosanskom jeziku.

U dalekoj prošlosti na prostoru današnje Bosne i Hercegovine govorilo se različitim jezicima i pisalo različitim pismima, kako onima koja su vezana za starosjedilačko stanovništvo, tako i onima koja su na prostore ove zemlje donijeli razni osvajači i drugi narodi koji su njime prošli, ostavivši upravo i u jeziku i u pismu svoje važne povijesne tragove.

No, uprkos ovoj znatno dužoj tradiciji, o tradiciji bosanske pismenosti kao takvoj može se govoriti tek nakon dolaska Slavena na današnji bosanskohercegovački prostor i njihovog postepenog stapanja sa zatečenim stanovništvom počev od kraja 6. i početka 7. stoljeća, pa nadalje, odnosno tek nakon dospijeća tekovina šire slavenske pismenosti, i to najprije ćirilo-metodske glagoljske pismenosti kao prvog oblika pismenosti kod Slavena, a potom i ćirilične pismenosti – sve to najvjerovatnije ne prije 10. stoljeća.

U ovo vrijeme na prostoru današnje Bosne i Hercegovine uveliko su uznapredovali i procesi konstituiranja osobene bosanske etno-jezičke zajednice, kao i procesi formiranjem prvih naznaka, a potom i prvih stvarnih pojavnih oblika srednjovjekovne bosanske države, koja se razvija počev od tzv. zagorskih sklavinija u 9. i 10. stoljeću, potom kao banovina, a od 1377. godine i kao kraljevina.

Za srednjovjekovnu Bosnu vezuje se i naročita bosanska varijanta staroslavenskog jezika kao prvog pisanog jezika svih Slavena, pisanog najprije glagoljicom, a potom ćirilicom kao prvim slavenskim pismima, odnosno bosanska redakcija staroslavenskog jezika.

Kao i svaki drugi izbor, ova izložba nužno je selektivna, te je, naravno, tek jedna moguća interpretacija složenosti i raznolikosti bosanske pisane tradicije.

No, ma koliko bila selektivna i u tom smislu ograničena, i ova izložba dovoljan je pokazatelj bogatstva bosanske pisane baštine, o kojoj se još uvijek malo, premalo zna, što je jedan od razloga da se bosanski jezik i danas nedovoljno uvažava kao takav. Neizbježna selektivnost i ograničenost ove izložbe, stoga, ostaje kao poziv za nove prikaze i nove interpretacije bosanske pisane tradicije, kao i bosanske jezičke prošlosti uopće, koja, bez i najmanje sumnje, pokazuje i dokazuje zbilju bosanskog jezika i njegovu historijsku i kulturnu utemeljenost. (Izvor: FENA)

Izložba autorice Amine Abdičević “Idi onom što te vuče”, glumačka odiseja Rejhana Demirdžića otvorena je u galeriji Općine Novi Grad Sarajevo. Izložba govori o životu i radu jednog od najvećih pozorišnih glumaca u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji, koji je ostavio veliki dio svog naslijeđa Muzeju književnosti i požorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, ujedno obilježavajući 42. godišnjicu Demirdžićeve smrti i 95. godišnjicu njegovog rođenja.

Izložbom je posebno obuhvaćen period glumčevog angažmana u periodu stvaranja Karađoza i predstava u Svrzinoj kući. Posjetioci će imati priliku pogledati dio eksponata (scenske i individualne fotografije, plakate, kritičku literaturu, lične predmete, priznanja i nagrade…)  iz bogate Demirdžićeve zbirke.

Izložba je opus glumačke odiseje u koju je Demirdžić krenuo kao petnaestogodišnjak u sarajevskom Narodnom pozorištu, zatim nastavio na teatarskim scenama Šapca, Titovog Užica i Niša, da bi se potom ponovo vratio na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta, gdje je ostao do svoje mirovine.

Autorica izložbe i muzejska savjetnica Amina Abdičević zahvalila se Općini Novi Grad Sarajevo na uspješnoj saradnji, te je istakla lik i djelo Rejhana Demirdžića kao jednog od najboljih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskog glumca.

,,Ove godine obilježava se 95. godina od njegovog rođenja i 42. godine od odlaska. Smrću ovog darovitog glumca, umjetničko Sarajevo je izgubilo svog najvrijednijeg člana, koji je bio neobično omiljen i u najširim krugovima prosječnih ljubitelja teatara. Prve glumačke korake napravio je upravo u Sarajevu i nakon velike karijere, vratio se u Sarajevo. Posebno zapažena Demirdžićeva saradnja bila je sa revijalnim programom tadašnje sarajevske televizije, gdje je godinama nastupao, kao nerazdvojan tandem sa dugogodišnjim kolegom, glumcem Rudijom Alvađem, sa prilozima čuvenog Mome i Uzeira”, kazala je Abdičević.

Abdičević je istakla da će njegova pojava ostati trajno prisutna kao svjedočanstvo, ne samo raskošnog talenta nego i burnih promjena u bosanskohercegovačkoj dramskoj umjetnosti.

Izložba će biti otvorena do 30. 08. 2022. godine, radnim danima, od 10 do 16 sati. Ulaz na izložbu za sve posjetioce je besplatan.

U saradnji sa Muzejom književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centar u BiH organizirao je “Večer posvećenu Izetu Sarajliću”, a povodom 20. godišnjice njegove smrti. Članovi P.E.N. Centra u BiH Ferida Duraković, Marko Vešović  i Gorana Simića razgovorali su o životu i stvaralaštvu Izeta Sarajlića, a moderator je bio predsjednik P.E.N. Centra u BiH – Asmir Kujović.

Pored mnogobrojne publike ovoj večeri prisustvovali su i kćerka Izeta Sarajlića, Tamara Sarajlić-Slavnić, inače kustosica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine te unuk Vladimir Slavnić.

Izet Sarajlić, zvani Kiko, (Doboj, 1930. – Sarajevo, 2002.) je bio bosanskohercegovački pjesnik, prozaist (objavljivao knjige autobiografske, memoarske proze), prevodilac i esejist. Objavio je preko 30 knjiga poezije, od kojih su neke prevedene na 15 stranih jezika.

Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja svog života. Izet Sarajlić je u Sarajevu pohadao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslavenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu radio je i kao novinar i pisao je poeziju.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Udruženja nezavisnih intelektualaca Krug 99.

Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju “Sarajevski dani poezije” u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine.

Večer posvećena Izetu Sarajliću održana je u okviru projekta „Književni razgovori“ P.E.N. Centra u BiH, a uz finansijsku podršku Federalnog ministarstva kulture i sporta.

Izložba povodom 50. godišnjice smrti književnika Ahmeda Muradbegovića otvorena je večeras u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, a u saradnji sa Bošnjačkom zajednicom kulture(BZK) “Preporod” u Bosni i Hercegovini.

Autorica izložbe kustosica mr. Đana Kukić kazala je da su na izložbi prikazani originalni eksponati iz zbirke “Ahmed Muradbegović” koji se čuvaju u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

– Izložba se sastoji od nekoliko segmenata. Prvi dio su rukopisi drama, zatim imamo prepisku sa savremenicima, rukopise pripovijetki i pjesama, časopise u kojima su objavljivane njegove novele i dio romana “Ponos”. Prikazana su rana izdanja njegovih objavljenih djela, plakati predstava za drame koje je pisao…Zbirka je veoma obimna pa mi je produkcija izložba predstavljala izazov. Trebalo je napraviti selekciju i hronološki presjek kao bi se život i djelo Muradbegovića približili posjetiocima – kazala je Kukić.

Direktorica Muzeja Šejla Šehabović kazala je da je posljednja izložba o Muradbegoviću bila postavljena 1998. godine.

– Autorica te izložbe bila je naša penzionisana direktorica Medhija Maglajlić koja je večeras sa nama. Ona je formirala zbirku o Ahmedu Muradbegoviću na čemu smo joj veoma zahvalni. Muradbegović je shvaćen kao kontraverzna ličnost u našoj kulturu i ja bih zbog toga voljela da ljudi koji pogledaju izložbu vide na njoj stvarne dokumente iz njegovog života i da na osnovu toga formiraju svoje mišeljenje o ovom književniku – kazala je Šehabović.

Izložbu je otvorio prof. dr. Sanjin Kodrić, direktor BZK “Preporod” koji je naglasio da je Muradbegović zasigurno jedan od najznačajnijih domaćih pisaca od kraja 19. stoljeća do danas.

– On je jedan od temeljnih, vrhunskih pisaca bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti između dva svjetska rata. Riječ je o autoru svestranog književnog opusa, koji je stvarao u svim relevantnim književnim žanrovima svoga vremena. Bio je pjesnik, pripovjedač, romanopisac i dramatičar. Upravo je u drami i teatru uopće dao neka od najznačajnijih ostvarenja svoga vremena što je posebno značajno u kontekstu bošnjačke dramske književnosti jer je sve do pojave Muradbegovića ona bila prilično siromašna – kazao je prof. dr. Kodrić.

Otvorenju izložbe je prisustvovao i prof. dr. Uzeir Bavčić koji je jedan od najznačajnijih izučavalaca Muradbegovićeve književnosti, a doktorirao je upravo na djelu Ahmeda Muradbegovića.

Prof. dr. Bavčić je govorio o nekim manje poznatih detaljima iz biografije Ahmeda Muradbegovića te naglasio da je neophodno objaviti sabrana djela ovog pisca.

Svi zainteresirani izložbu mogu pogledati do 28. jula u galeriji Muzeja književnosti I pozorišne umjetnosti BiH svaki dan osim nedjelje od 10 do 19 sati.

Kurdskom pjesniku Husseinu Habaschu večeras je u bašti Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH predsjednik Društva pisaca BiH Hadžem Hajdarević uručio nagradu “Bosanski stećak” za 2022. godinu, a u okviru 61. Sarajevskih dana poezije.

Predsjednik Programskog savjeta Sarajevskih dana poezije Mile Stojić u obrazloženju nagrade kazao je da je Habasch rođen u Siriji, a kao emigrant živi u Njemačkoj. Dodao je da je većina njegovih pjesama protkana neprebolnoim razdaljinom i tom egzilantskom sudbinom

– Poezija Husseina Habascha svojim osebujnim izrazom i lirskom snagom, svjedoči o jedinoj podjeli među ljudima: na one koji biju i na one koji primaju udarce. I vapaj za slobodom i nada za pravdom, želja za mirom poruke su ovog autentičnog pjesničkog angažmana. Bosanski stećak dodijeljujemo jednom kurdskom pjesniku u momentu kad se u Evropi probudio isti onaj kiklop rata, koji guta nevine ljude pred licemjernim i bešćutnim licem svijeta. Gospodine Huseine Habaschu, od srca Vam čestitam na ovoj našoj izvanrednoj nagradi! – kazao je Stojić.

Laureat Habasch zahvalio se Društvu pisaca BiH na nagradi, a posebno Miletu Stojiću kojeg smatra prijateljem.

– Bosna i Hercegovina ima posebno mjesto u mom srcu i ovo je velika čast za mene. Hvala Sarajevo, hvala Bosno i Hercegovino – kazao je Habasch.

Habasch je preveden na mnoge svjetske jezike, a iduće godine će i Društvo pisaca objaviti izbor njegovih stihova.

U okviru dodjele nagrada održano je i pjesničko veče, a svoje stihove, pored Husseina Habascha, govorili su i Bisera Alikadić, Mustafa Balje (Kosovo), Dino Burdžović (Crna Gora, Njemačka), Enes Halilović (Srbija), Željko Ivanković, Almin Kaplan, Senka Marić, Milorad Popović (Crna Gora), Nadija Rebronja (Srbija), Faiz Softić, Dragana Tripković (Crna Gora), Almir Zalihić, Adnan Žetica…

Voditeljica programa bila je Aida Krehić, a za muzički dio bio je zadužen Enes Ibričević na gitari.

Sarajevski dani poezije traju do 7. juna, a tokom posljednja dva dana planirano je gostovanje Husseina Habascha u sarajevskim srednjim školama i to u Gimnaziji Obala, Prvoj bošnjačkoj gimnaziji i Gazi Husrevbegovoj medresi.

U okviru 61. Sarajevskih dana poezije koje organizira Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, danas su u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH održana tri programa. U popodnevnim satima družili su se pisci za djecu Bisera Alikadić, Mirsad Bećirbašić, Aleksandra Čvorović, Šefik Fiko Daupović, Marija Fekete Sullivan, Safet Sijarić i mnogi drugi. Urednica programskog sadržaja bila je književnica Jagoda Iličić.

U poslijepodnevnim satima organiziran je razgovor sa kurdskim pjesnikom koji živi u egzilu u Njemačkoj Husseinom Habaschom (Husein Habaš), dobitnikom Bosanskog stećka za 2022. godinu.

Uvodničar je bio Hajrudin Somun, novinar i diplomata koji je podsjetio na tešku sudbinu kurdskog naroda.

– Sudbina kurdskog naroda umnogome je slična sudbini našeg. Mnoge Habaschove pjesme kao da su nastale u Sarajevu za vrijeme rata, tematika je ista i jednako bolna – kazao je Somun.

Habasch je naglasio da kad nije oklijevao ni sekunde kada je dobio poziv da dođe u Sarajevu i primi vrijednu nagradu koje dodjeljuje Društvo pisaca BiH.

– Presretan sam što sam u Bosni i Hercegovini i zaista neću pretjerivati ako kažem da mi je bio san da dođem u ovu zemlju jer sam puno čitao o vašoj historiji i kulturi, ali i tragediji. Sretan sam što je vaša borba završila i vi imate svoju zemlju, dok moj narod to nažalost nije još uspio. Iako puno mojih pjesama govori o tragediji moga naroda, trudim se pisati i o lijepim stvarima. Smatram da pjesnici imaju “treće oko” kojim vide ono što obični ljudi ne vide i zato možemo riječima iskazati sve ono ružno i lijepo na svijetu što “nepjesnici” ne vide – kazao je Habasch.   

U galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH navečer je priređeno pjesničko veče u povodu 40. godišnjice smrti Nikole Šopa. Uvodno slovo o Šopu dao je Željko Ivanković, dok je stihove ovog velikog pjesnika govorila glumica Hasija Borić. U okviru pjesničke večeri svoju poeziju govorili su Mustafa Balje (Kosovo), Dino Burdžović (Crna Gora, Njemačka), Enes Halilović (Srbija), Nadija Rebronja (Srbija), Dragana Tripoković (Crna Gora), Aleksandra Čvorović, Fadila Nura Haver, Senka Marić, Mujo Musagić, Goran Simić, Šejla Šehabović, Senadin Musabegović, Faiz Softić, Amir Talić…

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH svečano su otvoreni Sarajevski dani poezije, 61. po redu. Uz čitanje poezije bh. pjesnika još jednom je naglašena važnost ove manifestacije.

Uz mnogobrojne goste iz regije, ali i bh. pisce, do 7. juna na Sarajevskim danima poezije održavat će se programi kroz koje će se pokušati njegovati kultura sjećanja na pisce koji su preminuli, ali su dio bh. književne historije. Istovremeno će se pokušati privući i mlađi ljubitelji književnosti, kako bi shvatili, čitali, a sutra možda i stvarali poeziju.

“Zato je jako važna ta spona između pjesnika koji su bili tu u nekom ranijem periodu, koji su danas u nekom svom poznijem dobu i ovih mladih pjesnika koji će biti budućnost i Sarajevskih dana poezije i književnog života općenito u BiH”, kaže Hadžem Hajdarević, predsjednik Društva pisaca BiH.

Različitima programima pjesnici će pokušati na svoj način ponuditi lične odgovore o svijetu koji ih okružuju, društvu kakvo jeste danas

“Postoji hermetična vrsta poezije koju skoro niko ne razumije i probijate se kroz nju kao kroz neku alhemiju, ali većina savremene poezije nije takva i vrlo je inetersantno kako manifestacije poput Sarajevskih dana poezije upravo služe tome da ljudima približe”, navodi Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

Sarajevski dani poezije su jedinstvena pjesnička smotra koja svojim djelovanjem pokušava više od šest decenija promovirati i popularizirati poeziju kao književni žanr koji na poziva na individulano osvještavanje i samopromišljanje.