Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti umjetnosti Bosne i Hercegovine i Jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvoo “La Benevolencija” sklopili su Sporazum o saradnji. Potpisali su ga direktorica Muzeja Šejla Šehabović i predsjednik JKPHD “La Benevolencija” Vladimir Andrle. Radujemo se saradnji i zajedničkim projektima!

Poetsko-dokumentarni film “Smrt u Sarajevu” iz 1994. godine prikazan je danas u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, a u okviru obilježavanju Dana grada Sarajeva.

Film “Smrt u Sarajevu” snimljen je treće ratne godine, običnom kućnom Hi8 kamerom. Scenaristi su bili Tvrtko Kulenović i Muhamed Dželilović, režiser Haris Prolić u produkciji Filmskog arhiva FAOS. Film je prikazan uz dozvolu BHRT-a koji je pravni nasljednik FAOS-a, ima voice-over na engleskom jeziku, jer je planiran za prikazivanje internacionalnoj publici, a snimljena je još francuska verzija.

Film “Smrt u Sarajevu” sačuvan je zahvaljujući kustosima Open Society Archive (OSA) u Budimpešti.

Šejla Šehabović, direktorica Muzeja kazala je da ova iznimno vrijedna zbirka pokriva ratni period u Bosni i Hercegovini i neizostavan je izvor materijala za akademska istraživanja.

– Zahvaljujući našoj saradnici Ifeti Lihić Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine digitalizirani snimak ustupljen je u naučno-istraživačke svrhe – kazala je Šehabović.

Jedan od scenarista filma prof. dr. Muhamed Dželilović kazao je da mu je drago da je digitalna verzija pohranjena u Muzeja zbog njegove specifične književne i filmske poetike.

– Fim jeste s jedne strane dokument o opsadi Sarajeva, a s druge nevjerovatno zanimljivo autorsko svjedočenje našeg velikog intelektualca, profesora i pisca Tvrtka Kulenovića. Sama premijera filma desila se u februaru 1994. godine upravo na dan kad pala granata na Markalama. Bili smo usali kina “Radnik” i kad smo nakon projekcije izašli na binu, čuli smo šta se desilo. Istrčali smo svi i ondje pored Higijenskog zavoda prolazila su velikom brzinom vozila puna krvavih ranjenih ljudi i leševa. Kao da smo prepisali Aristotela koji kaže da tragedija najviše dolazi do izražaja kada se isprepliću peripetija i anagnorizma, dramski obrat i prepoznavanje . Film koji je govorio o užasu rata je taj dramski obrat, a kad smo izašli napolje desilo se prepoznanavanje, te strašne, jezive stvarnosti u kojoj je film i nastao – kazao je prof. dr. Dželilović.

Prije projekcije videom se obratio režiser Haris Prolić koji trenutno živi iradi u inostranstvu.

– Film je bio naš odgovor Evropi. On je odgovor intelektualaca koji su jasno znali od početka o čemu se radi. Poruka je bila da su krugovi pakla koji se nama dešavaju krugovi u koje će i oni ući. Znali smo da će Sarajevo preživjeti jer istina i pravda uvijek pobjeđuju. Zahvaljujući Tvrtkovoj i Haminoj (Muhamed Dželilović. op.a) inteligenciji, film u konačnoj verziji ima sve historijske, ontološke I dramaturške replike koje se nalaze skrivene u njegovom tkivu. Film je dio mnogih doktorata u svijetu, a učestvovao je na međunarodnim festivalima i dobio nekoliko priznanja – kazao je Prolić.

U ime Grada Sarajeva koji je podržao projekciju, obratila se zamjenica predsjedavajućeg Gradskog vijeća,Mirela Džehverović koja se zahvalila Muzeju što ovakvim projektima čuva kulturu sjećanja.

– Kultura sjećanja nas održava. Narodu koji zaboravi svoju historiju ona će mu se ponoviti, a kulturne insticuje su između ostalog čuvari te historije. Zato mogu obećati da ću se i ostatak svog mandata boriti da bude sredstava za ovakve i slične projekte – kazala je Džehverović.

Iz OSA Archivum Budimpešta saopćili su da su oduševljeni što ove godine doprinijeti danu sjećanja.

– Poetski dokumentarac sačuvan je i digitaliziran u Blinken OSA Archivumu, u sklopu Balkanskog arhiva International Monitor Institute (IMI). IMI je osnovan 1993. godine kako bi arhivirao vizualne tragove kršenja ljudskih prava: televizijske vijesti, amaterske snimke, dokumentarne filmove. Organizaciju je osnovala američka glumica Pippa Scott nedugo nakon što se pridružila grupi za ljudska prava u Sarajevu 1992. godine. S vremenom je IMI proširio svoj opseg na cijeli svijet i dao velik doprinos međunarodnim sudovima za ratne zločine. Materijali IMI-ja su gotovo u cijelosti digitalizirani, a video zapis, uključujući i “Smrt u Sarajevu”, dostupni su putem Istraživačke sobe – saopćili su iz OSA Archivuma.

Sporazum o primopredaji građe na osnovu koje će biti formirana zbirka Melika Salihbeg Bosnawi potpisan je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Rukopise, ličnu prepisku i dokumente, knjige, časopise, novinske članke i lične predmete ove bosanskohercegovačke književnice i intelektualke Muzeju je poklonio Amir Knežević, sin Melike Salihbeg Bosnawi, na čemu mu je ova institucija izuzetno zahvalna.

Direktorica Muzeja Šejla Šehabović istaknula je da je veoma ponosna što će ove godine formirati ovako lijepu i zanimljivu zbirku.

– Radi se o značajnim dokumentima i sretna sam što se nam i dalje ljudi ukazuju povjerenje iako smo kao institucija u neprekidnoj opasnosti zbog nesigurnog finansiranja. Ovo se može objasniti samo ljubavlju prema našem Muzeju, da nam ljudi poklanjaju povjerenje i da dobijamo originalnu građu – kazala je Šehabović.

Amir Knežević kazao je da nije bilo dileme kome će pokloniti vrijednu građu iz zaostavštine njegove rahmetli majke.

– S obzirom da se selim van granica Bosne i Hercegovine, ovaj put zauvijek nadam se, pomislio sam da će Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH ovu građu čuvati mnogo pažljivije i bolje nego ja. Nadam se kad budem dolazio u BiH u posjetu da ću svu tu građu i zateći te da Muzej neće biti zatvoren, zgrada prodana, jer je čini mi se u našoj zemlji kultura na najnižim granama , barem sudeći prema odnosu bh. političara – kazao je Knežević.

Melika Salihbeg Bosnawi, rođena Salihbegović, bosanskohercegovačka je književnica i intelektualka, rođena 10. januara 1945. godine.

Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završila u rodnom gradu. Na Sveučilištu u Zagrebu studirala je na Fakultetu političkih znanosti, a jedno vrijeme paralelno prateći studij Filozofije i Komparativne književnosti. Postdiplomski studij iz Savremene filozofije, koji upisuje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavlja slobodnim istraživanjem, kao stipendista Francuske vlade, na fakultetima Université Paris-X, Nanterre i Collège de France, Quartier Latin, Paris. Jednogodišnju stipendiju posvećuje radu na magistarskoj tezi pod naslovom “Ontologija moderne umjetnosti”, kao i upoznavanju sa djelom Gastona Bechelarda.

Melika Salihbeg Bosnawi počinje (pod prezimenom Salihbegović) objavljivati 1971. godine, kad se po prvi put javlja esejem u časopisu “Izraz”. Njena književna karijera, u stalnom usponu, bilježeći i nekoliko nagrada na ex-Yu natječajima (za filmski i tv. scenarij, novinsku priču), kako je pisala, naprasno i prisilno će biti okončana zbog duhovne preobrazbe 1979. godine, te progona vlasti godinama kasnije.

Pisala je pjesme, pripovijetke, eseje, scenarije, prijevode, prijepjeve, političke proteste…, u sarajevskim, zagrebačkim, beogradskim, ljubljanskim, časopisima i magazinima za književnost i umjetnost.

Osim po svom radu poznata je iz montiranog „Sarajevskog procesa“ , suđenja grupi bošnjačkih, muslimanskih intelektualaca 1983. godine na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Tada je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Melika Salihbeg Bosnawi umrla je 18. avgusta 2017. godine u Sarajevu.

U Galeriji Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH večeras su otvorene izložbe karikatura WHY 2 Midhata Ajanovića Ajana i WHAT NOW Rešada Sultana, a u okviru programa Međunarodnog festivala Sarajevska zima.

Midhat Ajanović Ajan je pisac, karikaturista, filmski autor i teoretičar rođen u Sarajevu, a trenutno živi i radi u Švedskoj. Prema riječima Ibrahima Spahića, direktora Festivala, Ajan je  je 1992. godine sa Međunarodnim centrom za mir i “Sarajevskom zimom” organizirao izložbu WHY.

“Karikature su tada svjedočile o vremenu devedesetih, a ove koje su sada izložene, svjedoče o vremenu ne samo unutar Bosne i Hercegovine, već i o onome što doživljava planeta kroz različite konfrontacije i gleda u jedan novi svijet koji se rađa iz ovog što bismo mogli nazvati karikaturom od svijeta“, kazao je Spahić.

Rešad Sultan je poznati umjetnik i karikaturista, dobitnik mnogobrojnih međunarodnih priznanja za svoj rad. Njegova izložba “Šta sad” naglašava trenutak u kojem živimo u Bosni i Hercegovini i kakvu sudbinu imaju građani ove zemlje.

Pitanje šta sad sebi postavlja svaki građanin Bosne i Hercegovine, a Sultan ga svojim karikaturama postavlja također svakom tom građaninu. Sultan je hroničar života u našoj zemlji i njegov rad svjedoči o tome koliko je živ duh i koliko je snažna ingeniozna sposobnost razumijevanja stvarosti u kojoj živimo.

Nakon otvorenja izložbi, održana je promocija strip časopisa BOSONA čiji je osnivač i urednik Alija Balta. Pored njega, promotori su bili Ibrahim Spahić i prof. dr Haris Cerić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

“BOSONA je bosanskohercegovački proizvod, ali je isto tako i revija regionalnog karaktera. Naši saradnici dolaze iz cijele regije: od Sarajeva do Rijeke i Ljubljane, preko Zagreba do Beograda i nazad do Sarajeva. Imamo saradnika i u dalekoj Kanadi. Naša revija namijenjena je stripovskim zaljubljenicima svih uzrasta i kolekcionarima“, kazao je Balta.

Dokumentarni film “Pismo za Sarajevo” iz 1993. godine koji svjedoči o konvoju Alzas – Sarajevo prikazan je danas u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH kao dio programa Međunarodnog festivala “Sarajevska zima”. Autori filma su Laurent Mazurier i Dominique Siedlaczek, u produkciji France 3.

Nakon projekcije upriličeno je druženje sa fotografom Jean-Claudeom Hattererom, autorom izložbe fotografija “Europa–Alzas–Sarajevo 1993“. koja je polovinom februara bila postavljena u galeriji Muzeja. Razgovor sa Hattererom vodio je Ibrahim Spahić, direktor Festivala.

Prema riječima Hatterera, koji se nakon konvoja iz 1993. godine još nekoliko puta vraćao u Sarajevu, sama organizacija trajala je dva mjeseca. Konvoj od 35 kamiona i 25 manjih vozila, krenuo je iz Strazbura u februaru 1993. i stigao do Sarajeva dvije sedmice kasnije, prevozeći 350 tona materijala.

– Krenuli smo na taj neizvjestan put i imali smo brojne poteškoće što se može vidjeti u ovom 23-minutnom filmu. Na samom ulazu u Sarajevu, na kontrolnom punktu koji je držala VRS zaustavili su nas i tražili dio tovara. Pošto je bio bio doveden u pitanje prolazak konvoja, morali smo im ostaviti tovar iz čak sedam kamiona, ali potrudilismo smo se da to budu oni sa najmanjom količinom namirnica i bolničkih potrepština. Meni je najvažnije da kad smo se vratili u Francusku naša su svjedočanstva, fotografije i snimci iz ratnog Sarajeva doprinijeli su da bude organizirano još nekoliko humanitarnih konvoja – kazao je Jean-Claude Hatterer.

Ibrahim Spahić je kazao da je ponosan što je film o humanitarnom konvoju prikazan u Sarajevu nakon tri decenije, a posebno je zahvalan Jean-Claude Hattereru koji je izdvojio vrijeme da opet dođe u Sarajevu.

– Bosna i Heregovina je u ratu imala prijatelje i ima ih i sada, ne smijemo to nikad zaboraviti. Te konekcije moramo čuvati i razvijati ih u budućnosti uključivanjem mlađih naraštaja – kazao je Spahić.

Direktor Francuskog instituta u BiH Jean-Christophe Thiabaud ukazao je na važnost održavanja davno uspostavljenih veza između Bosne i Hercegovine i Francuske.

– Nakon 30 godina Francuska je dio velikog projekta zajedno sa Italijom, Njemačkom i Austrijom te Bosnom i Hercegovinom. Riječ je o Erasmus plus projektu solidarnosti. Ti mladi ljudi su naša zajednička budućnost – kazao je Thiabaud.

Da je živ, Izet Kiko Sarajlić danas bi slavio 93. rođendan. Kike više nema, ali ima njegove poezije.

Drugi put bih znao

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima

i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva

mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj

nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav

kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više

da uživam u životu.

Drugi put bih znao.

Izet Sarajlić

Izet Sarajlić je rođen 16. marta 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. godine.

U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao:

“Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao.” Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.
Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva.

U “Volim puno” pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi.

Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha.

Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Na današnji dan, 15. marta 1891. godine, rođena je Laura Papo Bohoreta,
književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica.
Laura Papo, izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.

Laura, pravim imenom Luna, kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta (sva prvorođena sefardska ženska djeca dobijala su taj nadimak), što je ostalo njenim drugim imenom često služeći kao zamjena za ime i prezime. Imala je pet sestara i tri brata (sestra i dva brata stradala su od fašista). Otac je bio trgovac skromnih materijalnih mogućnosti, tako da je odlučio drugdje pronaći sreću pa se s cijelom familijom odselio u Istanbul 1900. godine. Bohoreta je ondje završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Carigradski period trajao je do 1908. godine, kada su se vratili u Sarajevo. Osim ove škole, Laura Papo završila je u Parizu šestomjesečni Cours de vacances i nakon položenih ispita dobila diplomu s kojom može poučavati francuski jezik i književnost. Godine 1911. udala se u Sarajevu za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova. Iste godine njezin otac otvorio je u Sarajevu salon za šešire i cvijeće Chic Parisien, u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka.

Poznavala je nekoliko jezika: španski (jevrejsko-španski), francuski i njemački te pasivno turski, grčki i engleski. Pisala je priče, pjesme, pozorišne komade, prevodila, sakupljala stare sefardske romanse, a “dvije studije o radu i o sefardskoj ženi samo su nastavak njene djelatnosti kao učiteljice svoga naroda i poznavaoca sefardskog folklora”. U mladosti je bila strastveni sakupljač sefardskih romansi iz Bosne. Još 1911. godine upoznala je u Sarajevu Manuela Manrique de Laru. Bilo joj je devetnaest godina i sama je kazivala sarajevske romanse ovom španjolskom istraživaču. Njena ljubav prema sefardskom blagu i potreba da ga sačuva nisu prestajali s godinama i obavezama koje su slijedile. Godine 1917. zabilježila je deset sefardskih romansi koje su joj kazivale četiri žene. Od deset zapisanih romansi, Kalmi Baruh izabrao je šest i objavio ih 1933. godine. Mnogo godina nakon Bohoretine smrti otkrilo se da je zapisala još i mnoge druge. Od 1924. godine objavljuje više pripovijedaka u Jevrejskom životu i Jevrejskom glasu. Pjesnički opus Laure Papo nije veliki kao prozni, ali je ostalo nekoliko vrijednih pjesama. Također je i prevodila poeziju, tako da je, naprimjer, na jevrejsko-španski jezik prevela pjesmu Jovana Jovanovića Zmaja (Lem Edin) i pjesmu Gustava Krkleca Uveli cvijetak (Flor amurčada). Laura Papo bila je plodan i uspješan dramski pisac. U scensku historiju upisala se kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala pozorišne komade i režirala brojna pozorišna djela. Prvi dramski pokušaji dogodili su se kratko nakon Prvog svjetskog rata.

Najvažniji rad Laure Papo Bohoreta njena je studija La Mužer Sefardi de Bosna (Sefardska žena u Bosni), prva kulturografska i etnografska knjiga o sefardskoj ženi. Tekst je autorica pisala, kako sama bilježi na njegovim stranicama, bar djelimično, u maloj kafani na Vratniku pored Višegradske kapije, kao i u kafani na Darivi, punoj udobnosti i blagog mira. Čitajući ovu studiju upoznajemo sefardsku ženu koja je živjela u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. vijeka, otkrivamo njena svakodnevna “lukavstva”, snove, nade i zebnje, prepoznajemo ponešto iz priča ili uspomena naših baka i nana, čudimo se njihovoj snazi i mudrosti – upoznajemo Bosnu iz nekih davnih dana.

U julu 1941. godine Bohoretini sinovi Leon i Koki deportovani su zajedno sa 4.000 sarajevskih Jevreja u logore. Njih dvojica ubijena su na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala. Slomljena tugom i crnim slutnjama, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. godine. Sahranjena je tajno, a do danas joj nije podignut spomenik.

(Tekst: Sanela Mesanovic))

U galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine otvorena je izložba “Neminovnosti: Književno, kulturno i društveno djelo Alije Isakovića”, autorice Đane Kukić.

Izložba je nastala u saradnji Bošnjačke zajednice kulture Preporod u Bosni i Hercegovini i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

Prema riječima autorice, inače kustosice Muzeja, prošle su dvije decenije otkad je bosanskohercegovačka publika zadnji put imala priliku pogledati originalne eksponate koji svjedoče o životu i bogatoj spisateljskoj karijeri Alije Isakovića, jednog od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih književnika i intelektualaca.

– Povod za novu izložbu o Isakovićevom književnom, društvenom i kulturnom angažmanu sasvim je opravdan iz dva razloga. Prvi predstavlja njegovanje kulture sjećanja koja je izuzetno važna jer izložba je prvenstveno edukativnog karaktera. Drugi povod je obilježavanje značajnog jubileja, 120 godina od osnivanja Bošnjačke zajednice kulture Preporod i uloga Alije Isakovića kao predsjednika Inicijativnog odbora za osnivanje Preporoda u 1990. koja je predstavljala nastavak prekinutog rada ovog društva u 1949, kao i rad drugih nacionalnih društava: Napretka i Prosvjete, navodi autorica Kukić.

Na izložbi su prikazani lični dokumenti, fotografije, novinski članci, pisma, knjige i drugi eksponati koji svjedoče o životu i djelu ovog književnika. Alija Isaković je bio dramaturg, pisac, publicist, antologičar, leksikograf i historičar jezika i književnosti. Autor je dva rječnika: Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku (1993) i Rječnik bosanskog jezika (1995).

Isaković je poznat i po svojim dramama, među kojima se posebno ističe “Hasanaginica”, koja je najprije izvedena u Narodnom pozorištu u Mostaru 1981. godine, a onda objavljena i kao dramski tekst te adaptirana kao TV drama na tadašnjoj Televiziji Sarajevo 1983. godine u režiji Aleksandra Jevđevića i s Nadom Đurevskom u naslovnoj ulozi Hasanaginice.

Izložba ‘Bosanski jezik i školstvo 1823–2023.’ (200 godina jedne značajne tradicije) autora Jasmina Hodžića iz Instituta za jezik UNSA postavljena je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, u suradnji sa Bošnjačkom zajednicom kulture ‘Preporod’.

Prema riječima autora, tom izložbom obilježava se Međunarodni dan maternjeg jezika, a sadrži izvore prvorazredne arhivske građe o bosanskom jeziku u bosanskom obrazovnom sistemu, od početaka modernog školstva savremenijeg tipa (1823.), do danas (2023.). Sastoji se od više od stotinu dokumenata, od čega je minimalno pola dosad nepoznata ili izvorna neobjavljivana građa. Istraživačkog je tipa i prvi put javnosti otkriva značajne detalje o naznačenoj temi.

Autor je zahvalan Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, Historijskom arhivu Sarajevo, Arhivu HNK i ostalima koji su mu, kako je kazao, pomogli u prikupljanju građe.

Kako je istaknuo predsjednik BZK Preporod Sanjin Kodrić na otvaranju izložbe, važno je govoriti o bosanskom jeziku, važno ga je afirmirati ‘važno je ne činiti to formalno’.

– Mi koji se bavimo jezikom znamo da stvarna društvena briga o bosanskom jeziku ni izbliza nije ekvivalentna onome koliko se o tome govori. Utoliko je i važnije priređivati događaje, poput ove izložbe, koji nisu formalno karaktera, koji nas suštinski upoznaju sa fenomenom bosanskog jezika kao takvog, njegovom poviješću, njegovim posvjesnim trajanjem, društvenom pozicijom – kazao je.

Za direktoricu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Šejlu Šehabović važno je da ta institucija kulture obilježava sve značajne, i međunarodne i domaće, datume iz raznih oblasti.

– Važno je da imamo institucije koje mogu da posjeduju dokumenta, koje mogu da štite dokumente i koji iz tih dokumenata govore neku priču – kazala je u vezi današnje izložbe.

Izložbom ‘Bosanski jezik i školstvo 1823–2023.’ prezentirani su podaci o osnivanju i planu i programu prve modernije bosanske škole savremenog tipa (sa školskom zgradom, planom i programom, učiteljima i udžbenicima), kad je Husein-kapetan Gradaščević 1823. dao dozvolu fra Iliji Starčeviću da u Tolisi kod Orašja otvori školu. U toj školi je radio i fra Ambroža Matić, koji je za vrijeme boravka u Tolisi sastavio udžbenik matematike preveden iz latinskog u bosanski jezik.

Prikazani su podaci i o ostalim našim prvim latiničnim udžbenicima s početka XIX stoljeća, u kojima se narod imenuje Bošnjacima a jezik bosanskim.

Kako se navodi, 2023. je označena kao godina u kojoj se obilježava 200 godina savremenog bosanskog školstva i službenog bosanskog jezika u školstvu.

Sredinom XIX vijeka u Bosanskom vilajetu dolazi do službene reforme obrazovnog sistema i osnivanja novih škola, a osniva se i Vilajetska štamparija u kojoj se izrađuju udžbenici za domaće škole. Osmanske vlasti su davale odobrenje nastavnih planova i programa, vodeći posebno računa i o sadržaju udžbenika. Službeni jezik bio je bosanski.

Izložbom su prikazani i prvi ćirilični bukvar (iz 1867.) i prvi latinični bukvar (iz 1869.), oba štampana u Vilajetskoj štampariji. Također, izložbom su obuhvaćene i prve bosanske štampane arebičke knjige, priručnici za podučavanje vjeronauke na bosanskom jeziku, Ilmihal Omera Hume (1865) i Od virovanja kitab Zaima Agića (1868).

Dati su zvanični izvještaji sa polaganja školskih ispita, sredinom XIX stoljeća u Bosanskom vilajetu, gdje se redovno među predmetima navodi bosanski jezik. Dat je i obrazac školske svjedodžbe iz osmanskog perioda.

Niz je arhivskih dokumenata iz Osmanskog arhiva u Istanbulu, koji potvrđuju bosanski jezik i u Bosni i izvan Bosne, i ti dokumenti su također prezentirani tom izložbom.

U vrijeme austrougarske uprave Bosnom bosanski jezik se zadržava kao službeni jezik u školstvu, sve do 1907. i te procese preko izložene školske dokumentacije i evidencije također prati sadržaj izložbe. Izložba pokazuje i bosanski jezik u nekim udžbenicima i glasilima i poslije 1907.

Promjene u društvu i društvenim sistemima dirigovale su i promjene u školstvu, pa se bosanski jezik nakon 1918. gubi sa društvene scene.

– Izložba pokazuje vraćanje narativa o bosanskom jeziku u bosanskoj društvenoj stvarnosti šezdesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme druge Jugoslavije, kad se osniva i sarajevski Institut za jezik, kad slični instituti već postoje u Beogradu i Zagrebu – navodi se.

Posebno je ispraćen odnos službenih popisa stanovništva (1991. i 2013) prema bosanskom jeziku. Pokazano je da je još u vrijeme Jugoslavije (1990. i 1991) bosanski jezik počeo osiguravati značajnije mjesto u našoj društvenoj svakodnevnici, kad se pišu i prve savremenije knjige o bosanskom jeziku, nakon čega je amandmanskim rješenjima na Ustav R Bosne i Hercegovine krajem 1993. bosanski jezik službeno vraćen u naš društveni okvir. Izložba posebno pokazuje i stanje u školskom sistemu zemljama bivše Jugoslavije danas.

Izložba „Bosanski jezik i školstvo 1823–2023.“ dio je istoimenog projekta koji se radi u Institutu za jezik od prošle godine i rezultirat će monografijom o bosanskom jeziku i školstvu. U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH bit će postavljena desetak dana, uz mogućnost produženja.

Izložba fotografija “Evropa-Alzas-Sarajevo 1993.-2023.” otvorena je večeras u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, u okviru Internacionalnog festivala Sarajevska zima. Autor fotografija nastalih u februaru 1993. godine je Jean-Claude Hattere.

Kako je rečeno na otvaranju izložbe, konvoj Alzas(Alsace)-Sarajevo bio je najveći individualni humanitarni konvoj za Bosnu i Hercegovinu organiziran od jedne nevladine organizacije u Francuskoj tokom rata.

Konvoj je krenuo iz Strasbourga u februaru 1993. i stigao do Sarajeva dvije sedmice kasnije, prevozeći 350 tona materijala. Najveći dio tovara sastojao se od 10.000 standardnih paketa hrane koji su bili dizajnirani da prehrane četveročlanu porodicu tokom osam dana. Drugi transportovani materijal bio je štamparski papir za novine “Oslobođenje” i medicinska oprema za dvije bolnice.

Fotografije prikazuju različite faze konvoja, preuzimanje paketa i polazak iz Strasbourga (ispred Vijeća Europe) – putovanje konvoja kroz Sloveniju, Hrvatsku i BiH – dolazak u Sarajevo i podjela paketa na različitim mjestima u gradu, te polazak i dolazak u Strasbourg kao i prijem kod Catherine Lalumière iz Vijeća Europe.

Direktor Festivala Sarajevska zima Ibrahim Spahić je kazao da je riječ o radu Jean-Clauda, fotografa koji je bio i potpredsjednik asocijacije  Alzas – Sarajevo i pratio je od početka ovaj put.

Po njegovim riječima, dolazak 1993. godine u Sarajevo pod opsadom, u najhladnije doba, bez hrane, bez vode, bez grijanja, bilo je kao jedna čarolija.

– Zahvaljujući tom fenomenu, prije svega solidarnosti sa nama, večerašnji razlog našeg susreta ovdje je također i podrška narodu Sirije i Turske, koji su stradali u katastrofalnom zemljotresu – kazao je Spahić.

Direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Šejla Šehabović je kazala da su se simbolički Međunarodni centar za mir i Sarajevska zima ove godine odlučili pozvati na solidarnost sjećajući se prošlosti.

To je jako važno, jer mi smo svi preživjeli prošlost u kojoj smo bili u potrebi. Ljudi koji su preživjeli stanje potrebe bi trebali da imaju naglašeni osjećaj za solidarnost. Ova izložba je jedan od pokušaja da se prisjetimo svoje potrebe i da se prisjetimo da smo mi ljudi koji osjećaju potrebu za solidarnošću – navela je Šehabović. (FENA)