Da je živ, Izet Kiko Sarajlić danas bi slavio 93. rođendan. Kike više nema, ali ima njegove poezije.

Drugi put bih znao

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima

i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva

mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj

nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav

kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više

da uživam u životu.

Drugi put bih znao.

Izet Sarajlić

Izet Sarajlić je rođen 16. marta 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. godine.

U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao:

“Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao.” Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.
Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva.

U “Volim puno” pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi.

Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha.

Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Na današnji dan, 15. marta 1891. godine, rođena je Laura Papo Bohoreta,
književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica.
Laura Papo, izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.

Laura, pravim imenom Luna, kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta (sva prvorođena sefardska ženska djeca dobijala su taj nadimak), što je ostalo njenim drugim imenom često služeći kao zamjena za ime i prezime. Imala je pet sestara i tri brata (sestra i dva brata stradala su od fašista). Otac je bio trgovac skromnih materijalnih mogućnosti, tako da je odlučio drugdje pronaći sreću pa se s cijelom familijom odselio u Istanbul 1900. godine. Bohoreta je ondje završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Carigradski period trajao je do 1908. godine, kada su se vratili u Sarajevo. Osim ove škole, Laura Papo završila je u Parizu šestomjesečni Cours de vacances i nakon položenih ispita dobila diplomu s kojom može poučavati francuski jezik i književnost. Godine 1911. udala se u Sarajevu za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova. Iste godine njezin otac otvorio je u Sarajevu salon za šešire i cvijeće Chic Parisien, u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka.

Poznavala je nekoliko jezika: španski (jevrejsko-španski), francuski i njemački te pasivno turski, grčki i engleski. Pisala je priče, pjesme, pozorišne komade, prevodila, sakupljala stare sefardske romanse, a “dvije studije o radu i o sefardskoj ženi samo su nastavak njene djelatnosti kao učiteljice svoga naroda i poznavaoca sefardskog folklora”. U mladosti je bila strastveni sakupljač sefardskih romansi iz Bosne. Još 1911. godine upoznala je u Sarajevu Manuela Manrique de Laru. Bilo joj je devetnaest godina i sama je kazivala sarajevske romanse ovom španjolskom istraživaču. Njena ljubav prema sefardskom blagu i potreba da ga sačuva nisu prestajali s godinama i obavezama koje su slijedile. Godine 1917. zabilježila je deset sefardskih romansi koje su joj kazivale četiri žene. Od deset zapisanih romansi, Kalmi Baruh izabrao je šest i objavio ih 1933. godine. Mnogo godina nakon Bohoretine smrti otkrilo se da je zapisala još i mnoge druge. Od 1924. godine objavljuje više pripovijedaka u Jevrejskom životu i Jevrejskom glasu. Pjesnički opus Laure Papo nije veliki kao prozni, ali je ostalo nekoliko vrijednih pjesama. Također je i prevodila poeziju, tako da je, naprimjer, na jevrejsko-španski jezik prevela pjesmu Jovana Jovanovića Zmaja (Lem Edin) i pjesmu Gustava Krkleca Uveli cvijetak (Flor amurčada). Laura Papo bila je plodan i uspješan dramski pisac. U scensku historiju upisala se kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala pozorišne komade i režirala brojna pozorišna djela. Prvi dramski pokušaji dogodili su se kratko nakon Prvog svjetskog rata.

Najvažniji rad Laure Papo Bohoreta njena je studija La Mužer Sefardi de Bosna (Sefardska žena u Bosni), prva kulturografska i etnografska knjiga o sefardskoj ženi. Tekst je autorica pisala, kako sama bilježi na njegovim stranicama, bar djelimično, u maloj kafani na Vratniku pored Višegradske kapije, kao i u kafani na Darivi, punoj udobnosti i blagog mira. Čitajući ovu studiju upoznajemo sefardsku ženu koja je živjela u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. vijeka, otkrivamo njena svakodnevna “lukavstva”, snove, nade i zebnje, prepoznajemo ponešto iz priča ili uspomena naših baka i nana, čudimo se njihovoj snazi i mudrosti – upoznajemo Bosnu iz nekih davnih dana.

U julu 1941. godine Bohoretini sinovi Leon i Koki deportovani su zajedno sa 4.000 sarajevskih Jevreja u logore. Njih dvojica ubijena su na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala. Slomljena tugom i crnim slutnjama, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. godine. Sahranjena je tajno, a do danas joj nije podignut spomenik.

(Tekst: Sanela Mesanovic))

U galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine otvorena je izložba “Neminovnosti: Književno, kulturno i društveno djelo Alije Isakovića”, autorice Đane Kukić.

Izložba je nastala u saradnji Bošnjačke zajednice kulture Preporod u Bosni i Hercegovini i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

Prema riječima autorice, inače kustosice Muzeja, prošle su dvije decenije otkad je bosanskohercegovačka publika zadnji put imala priliku pogledati originalne eksponate koji svjedoče o životu i bogatoj spisateljskoj karijeri Alije Isakovića, jednog od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih književnika i intelektualaca.

– Povod za novu izložbu o Isakovićevom književnom, društvenom i kulturnom angažmanu sasvim je opravdan iz dva razloga. Prvi predstavlja njegovanje kulture sjećanja koja je izuzetno važna jer izložba je prvenstveno edukativnog karaktera. Drugi povod je obilježavanje značajnog jubileja, 120 godina od osnivanja Bošnjačke zajednice kulture Preporod i uloga Alije Isakovića kao predsjednika Inicijativnog odbora za osnivanje Preporoda u 1990. koja je predstavljala nastavak prekinutog rada ovog društva u 1949, kao i rad drugih nacionalnih društava: Napretka i Prosvjete, navodi autorica Kukić.

Na izložbi su prikazani lični dokumenti, fotografije, novinski članci, pisma, knjige i drugi eksponati koji svjedoče o životu i djelu ovog književnika. Alija Isaković je bio dramaturg, pisac, publicist, antologičar, leksikograf i historičar jezika i književnosti. Autor je dva rječnika: Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku (1993) i Rječnik bosanskog jezika (1995).

Isaković je poznat i po svojim dramama, među kojima se posebno ističe “Hasanaginica”, koja je najprije izvedena u Narodnom pozorištu u Mostaru 1981. godine, a onda objavljena i kao dramski tekst te adaptirana kao TV drama na tadašnjoj Televiziji Sarajevo 1983. godine u režiji Aleksandra Jevđevića i s Nadom Đurevskom u naslovnoj ulozi Hasanaginice.

Izložba ‘Bosanski jezik i školstvo 1823–2023.’ (200 godina jedne značajne tradicije) autora Jasmina Hodžića iz Instituta za jezik UNSA postavljena je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, u suradnji sa Bošnjačkom zajednicom kulture ‘Preporod’.

Prema riječima autora, tom izložbom obilježava se Međunarodni dan maternjeg jezika, a sadrži izvore prvorazredne arhivske građe o bosanskom jeziku u bosanskom obrazovnom sistemu, od početaka modernog školstva savremenijeg tipa (1823.), do danas (2023.). Sastoji se od više od stotinu dokumenata, od čega je minimalno pola dosad nepoznata ili izvorna neobjavljivana građa. Istraživačkog je tipa i prvi put javnosti otkriva značajne detalje o naznačenoj temi.

Autor je zahvalan Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, Historijskom arhivu Sarajevo, Arhivu HNK i ostalima koji su mu, kako je kazao, pomogli u prikupljanju građe.

Kako je istaknuo predsjednik BZK Preporod Sanjin Kodrić na otvaranju izložbe, važno je govoriti o bosanskom jeziku, važno ga je afirmirati ‘važno je ne činiti to formalno’.

– Mi koji se bavimo jezikom znamo da stvarna društvena briga o bosanskom jeziku ni izbliza nije ekvivalentna onome koliko se o tome govori. Utoliko je i važnije priređivati događaje, poput ove izložbe, koji nisu formalno karaktera, koji nas suštinski upoznaju sa fenomenom bosanskog jezika kao takvog, njegovom poviješću, njegovim posvjesnim trajanjem, društvenom pozicijom – kazao je.

Za direktoricu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Šejlu Šehabović važno je da ta institucija kulture obilježava sve značajne, i međunarodne i domaće, datume iz raznih oblasti.

– Važno je da imamo institucije koje mogu da posjeduju dokumenta, koje mogu da štite dokumente i koji iz tih dokumenata govore neku priču – kazala je u vezi današnje izložbe.

Izložbom ‘Bosanski jezik i školstvo 1823–2023.’ prezentirani su podaci o osnivanju i planu i programu prve modernije bosanske škole savremenog tipa (sa školskom zgradom, planom i programom, učiteljima i udžbenicima), kad je Husein-kapetan Gradaščević 1823. dao dozvolu fra Iliji Starčeviću da u Tolisi kod Orašja otvori školu. U toj školi je radio i fra Ambroža Matić, koji je za vrijeme boravka u Tolisi sastavio udžbenik matematike preveden iz latinskog u bosanski jezik.

Prikazani su podaci i o ostalim našim prvim latiničnim udžbenicima s početka XIX stoljeća, u kojima se narod imenuje Bošnjacima a jezik bosanskim.

Kako se navodi, 2023. je označena kao godina u kojoj se obilježava 200 godina savremenog bosanskog školstva i službenog bosanskog jezika u školstvu.

Sredinom XIX vijeka u Bosanskom vilajetu dolazi do službene reforme obrazovnog sistema i osnivanja novih škola, a osniva se i Vilajetska štamparija u kojoj se izrađuju udžbenici za domaće škole. Osmanske vlasti su davale odobrenje nastavnih planova i programa, vodeći posebno računa i o sadržaju udžbenika. Službeni jezik bio je bosanski.

Izložbom su prikazani i prvi ćirilični bukvar (iz 1867.) i prvi latinični bukvar (iz 1869.), oba štampana u Vilajetskoj štampariji. Također, izložbom su obuhvaćene i prve bosanske štampane arebičke knjige, priručnici za podučavanje vjeronauke na bosanskom jeziku, Ilmihal Omera Hume (1865) i Od virovanja kitab Zaima Agića (1868).

Dati su zvanični izvještaji sa polaganja školskih ispita, sredinom XIX stoljeća u Bosanskom vilajetu, gdje se redovno među predmetima navodi bosanski jezik. Dat je i obrazac školske svjedodžbe iz osmanskog perioda.

Niz je arhivskih dokumenata iz Osmanskog arhiva u Istanbulu, koji potvrđuju bosanski jezik i u Bosni i izvan Bosne, i ti dokumenti su također prezentirani tom izložbom.

U vrijeme austrougarske uprave Bosnom bosanski jezik se zadržava kao službeni jezik u školstvu, sve do 1907. i te procese preko izložene školske dokumentacije i evidencije također prati sadržaj izložbe. Izložba pokazuje i bosanski jezik u nekim udžbenicima i glasilima i poslije 1907.

Promjene u društvu i društvenim sistemima dirigovale su i promjene u školstvu, pa se bosanski jezik nakon 1918. gubi sa društvene scene.

– Izložba pokazuje vraćanje narativa o bosanskom jeziku u bosanskoj društvenoj stvarnosti šezdesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme druge Jugoslavije, kad se osniva i sarajevski Institut za jezik, kad slični instituti već postoje u Beogradu i Zagrebu – navodi se.

Posebno je ispraćen odnos službenih popisa stanovništva (1991. i 2013) prema bosanskom jeziku. Pokazano je da je još u vrijeme Jugoslavije (1990. i 1991) bosanski jezik počeo osiguravati značajnije mjesto u našoj društvenoj svakodnevnici, kad se pišu i prve savremenije knjige o bosanskom jeziku, nakon čega je amandmanskim rješenjima na Ustav R Bosne i Hercegovine krajem 1993. bosanski jezik službeno vraćen u naš društveni okvir. Izložba posebno pokazuje i stanje u školskom sistemu zemljama bivše Jugoslavije danas.

Izložba „Bosanski jezik i školstvo 1823–2023.“ dio je istoimenog projekta koji se radi u Institutu za jezik od prošle godine i rezultirat će monografijom o bosanskom jeziku i školstvu. U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH bit će postavljena desetak dana, uz mogućnost produženja.

Izložba fotografija “Evropa-Alzas-Sarajevo 1993.-2023.” otvorena je večeras u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, u okviru Internacionalnog festivala Sarajevska zima. Autor fotografija nastalih u februaru 1993. godine je Jean-Claude Hattere.

Kako je rečeno na otvaranju izložbe, konvoj Alzas(Alsace)-Sarajevo bio je najveći individualni humanitarni konvoj za Bosnu i Hercegovinu organiziran od jedne nevladine organizacije u Francuskoj tokom rata.

Konvoj je krenuo iz Strasbourga u februaru 1993. i stigao do Sarajeva dvije sedmice kasnije, prevozeći 350 tona materijala. Najveći dio tovara sastojao se od 10.000 standardnih paketa hrane koji su bili dizajnirani da prehrane četveročlanu porodicu tokom osam dana. Drugi transportovani materijal bio je štamparski papir za novine “Oslobođenje” i medicinska oprema za dvije bolnice.

Fotografije prikazuju različite faze konvoja, preuzimanje paketa i polazak iz Strasbourga (ispred Vijeća Europe) – putovanje konvoja kroz Sloveniju, Hrvatsku i BiH – dolazak u Sarajevo i podjela paketa na različitim mjestima u gradu, te polazak i dolazak u Strasbourg kao i prijem kod Catherine Lalumière iz Vijeća Europe.

Direktor Festivala Sarajevska zima Ibrahim Spahić je kazao da je riječ o radu Jean-Clauda, fotografa koji je bio i potpredsjednik asocijacije  Alzas – Sarajevo i pratio je od početka ovaj put.

Po njegovim riječima, dolazak 1993. godine u Sarajevo pod opsadom, u najhladnije doba, bez hrane, bez vode, bez grijanja, bilo je kao jedna čarolija.

– Zahvaljujući tom fenomenu, prije svega solidarnosti sa nama, večerašnji razlog našeg susreta ovdje je također i podrška narodu Sirije i Turske, koji su stradali u katastrofalnom zemljotresu – kazao je Spahić.

Direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Šejla Šehabović je kazala da su se simbolički Međunarodni centar za mir i Sarajevska zima ove godine odlučili pozvati na solidarnost sjećajući se prošlosti.

To je jako važno, jer mi smo svi preživjeli prošlost u kojoj smo bili u potrebi. Ljudi koji su preživjeli stanje potrebe bi trebali da imaju naglašeni osjećaj za solidarnost. Ova izložba je jedan od pokušaja da se prisjetimo svoje potrebe i da se prisjetimo da smo mi ljudi koji osjećaju potrebu za solidarnošću – navela je Šehabović. (FENA)

U okviru Internacionalnog festivala Sarajevska zima 2023., u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH možete pogledati video radove grupe umjetnika naziva „Nine Dragon Heads“ koji su nastali u sklopu akcije „For the Linked Objects – Solidarity with Ukraine.

Riječ je projektu u kojem su učestvovali Aleksandra Janik (PL), Ali Bramwell (NZ), Christophe Doucet (FR), Daniela de Maddalena (SUI), Diek Grobler (S.A), Enrique Munoz Garcia (CH), Gabriel Adams (SAD), Hannes Egger (IT), Ingrid Rollema (HL), Jason Hawkes (AU) & Chris Tamm (AU) Jayne Dyer (PT), Josephine Turalba (PH), Kelli Sharp (AU), Lawrence Vincent (AU), Lois Schenk (AU), Mike Watson (UK), Oona Hyland (IR) i Anna Viola Hallberg, Park Byoung UK (ROK), Paul Donker Duyvis (HL), Phil Dadson (NZ), So Young Goo (ROK), Susanne Muller i Fred Luedi (SUI) i Yoko Kajio (JP)

Istovremeno u galeriji možete pogledati i izložbu ukrajinske poezije koja je također dio programa „Solidarnost umjetnika svijeta“.

Program možete pogledati do 15. februara 2023. od 10 do 19 sati svaki dan osim nedjelje.

Program “Solidarnost umjetnika svijeta” posvećen ukrajinskom pjesniku, slikaru i humanisti Tarasu Ševčenku održan je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, u okviru manifestacije otvaranja ovogodišnjeg Festivala “Sarajevska zima”.

U razgovoru su učestvovali Andrea Lešić i Adijata Ibrišimović -Šabić.

Sjećanje na Tarasa Ševčenka započela je Lesia Laževska koja je pročitala njegovu pjesmu “Oporuka”, nastalu prije 178 godina a koja je danas možda i najaktuelnija. Prijevod pjesme pročitala je Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

Andrea Lešić kazala je da se ovim programom želi skrenuti pažnja na ukrajnsku književnost kao veliku evropsku književnost o kojoj se u BiH jako malo zna.

– U našoj zemlji ne postoji niti je ikad postojao studij ukrajinske književnosti i jezika niti kulture. Pri tome ukrajinska književnost se smatra da se nalazi pod kapom ruske književnosti. Nadamo se da ćemo postići da skrenemo pažnju javnosti na djela, pisce, čitav jedan posebni kulturni kontekst i tradiciju o kojima bi se trebalo znati malo više. To je ipak nacija od 30 miliona ljudi – kazala je Lešić.

Adijata Ibrišimović Šabić smatra žalosnim što se morala dogoditi tragedija da bi se obratila pažnja na ono što su možda sličnosti između bosanskohercehovačkog naroda i ukrajinskog naroda, kao i kulture.

Taras Grigorovič Ševčenko, (Morynci, Ukrajina, 9. ožujka 1814. – Petrograd, Rusija, 10. ožujka 1861.) ukrajinski je pjesnik, slikar i humanist. Njegovo književno naslijeđe smatra se temeljem novije ukrajinske književnosti. (Tekst: Fena/Nermina Omerbegović)

Sporazum o saradnji Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine potpisali su danas u Sarajevu predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ prof. dr. Sanjin Kodrić i direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine mr. Šejla Šehabović. Sporazum se odnosi na zajedničku digitalizaciju građe iz zbirki „Zija Dizdarević“, „Ahmed Muradbegović“ i „Hamza Humo“.

Predsjednik BZK „Preporod“ prof. dr. Sanjin Kodrić istaknuo je značaj Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine te podvukao da je BZK „Preporod“ posvećen svim oblastima kulture Bošnjaka, a posebno književnoj povijesti.

– BZK „Preporod“ i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine intezivno sarađuju i u prethodnom periodu realizirali su brojne zajedničke programe, od značaja za obje institucije – podvukao je.

Saradnja je, kako je naveo, formalizirana i ranije potpisanim općim sporazumom, na temelju kojeg je ovim sporazumom dogovoren projekt digitalizacije triju spomenutih značajnih književnih zbirki koje se nalaze u posjedu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.

– Projektom digitalizacije ova građa bit će sačuvana i bit će omogućeno njeno lakše korištenje i istraživanje. Kao takva će moći predstavljati osnovu za daljnja književnohistorijska istraživanja – ustvrdio je Kodrić.

Kodrić je istaknuo da je digitalizacija ovih triju zbirki samo početak zajedničkog rada na sličnim projektima.

– Već narednih godina ćemo zajednički digitalizirati još neke zbirke. Nadam se da ćemo biti u prilici zajednički ugostiti i zbirku Safvet-bega Bašagića, koja se nalazi u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi – podvukao je Kodrić.

Ocijenio je da je značaj ove zbirke enorman jer je uvrštena na UNESCO-vu listu Pamćenja svijeta.

Šehabović je ovom prilikom kazala da Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine ima dugogodišnju saradnju s BZK „Preporod“, kao i sa svim ostalim nacionalnim društvama. Ona je istakla da je u planu potpisivanje sporazuma o saradnji i s ostalim nacionalnim društvima.

Sporazum o otkupu građe i formiranju zbrike „Karim Zaimović“ potpisan je danas u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Ovaj dokument su potpisale direktorica ove institucije Šejla Šehabović i majka Karima Zaimovića, Ašida Zaimović. Porodica ovog svestranog bh. književnika, autora stripova, novinara i književnog i muzičkog kritičara je odlučila da sredstva za otkup eksponata budu uplaćena Fondaciji „Karim Zaimović“.

– Karim Zaimović je jedna od autora za koje danas u našem društvu postoji ogromno interesovanje, ne samo u BiH već i u inozemstvu. Ne mogu vam nabrojati koliko puta nam je neko tražio dokumente i ekponate o Karimu Zaimoviću. Mi smo danas veoma uzbuđeni jer je prošlo puno godina otkako nismo otkupili neku cijelu, dobru zbirku, važnu za Bosnu i Hercegovinu. Bilo nam je veoma važno da ostvarimo želju akademske zajednice, ali građana koji su glasali za ovaj projekt putem elektronske javne rasprave. Jasno je da je u tako kratkom životu Karim uspio napraviti nešto što što mnogo duže traje nego što je on živio – kazala je Šehaboviuć

Majka Karima Zaimovića, Ašida, zahvalila se Gradu Sarajevu te Ministarstvo kulture i sporta KS te Grad Sarajevo koji su osigurali sredstva za realizaciju ovog projekta.

– Posebno se zahvaljujem se  Muzeju jer je imao osjećaja da uvrsti  Karima Zaimovića u svoju zbriku koja je veoma cijenjena i u kojoj se nalaze najveća imena naše književnosti. Kao majka sam veoma ponosna zbog toga – kazala je Ašida Zaimović.

U ime Fondacije obratila se Karimova sestra, Lajla Zaimović-Kurtović.

– Fondacija je osnovana 1996. godine, znači nedugo poslije Karimove smrti. Cilj nam je da isplaćujemo najmanje jednu stipendiju studentima Univerziteta u Sarajevu, posebno iz oblasti književnosti i Akademije likovnih umjetnosti jer su oni najbiliži Karimu – kazala je Lajla Zaimović-Kurtović.

Ifeta Lihić, saradnica Muzeja i autorica projekta  “Otkup, digitalizacija i prezentacija muzejske zbirke “Karim Zaimović” kazala je da je on napisan prije dvije godine i da je toliko trajalo sakupljanje sredstava.

– Zahvaljujući Gradu i Ministarstvu realizirat ćemo prve dvije faze projekta, a nadam se da ćemo već naredne godine napraviti veliku multimedijalnu izložbu o Karimu Zaimoviću na kojoj ćemo prezentirati građu i sve što smo dosad uradili – kazala je Lihić.

Grad Sarajevo je osigurao dio sredstava na inicijativu Mirela Džehverović, dopredsjedavajuća Gradskog vijeća.

–  Rado sam bila inicijator jer u ta grozna vremena Karim je bio svjetla tačka i voljela sam sam slušati njegove emisije kada sam imala baterije da je poslušam. Trudiću se svim silama da obezbjedimo novac i za treću fazu projeka jer Karim to zaista zaslužuje – kazala je Džehverović.

Ministar kulture i sporta KS Samir Avdić istaknuo je da zbirka Karima Zaimovića pripada u Muzej književnosti i pozprišne umjetnosti BiH te da mu je drago da je tu našla svoje mjesto.

– Iako čekamo novi saziv, siguran sam će i Ministarstvo kulture i sporta podržati nastavak ovog projekta jer to dugujemo ne samo rahmetli Karimu, njegovoj porodici već široj društvenoj zajednici i generacijama koje dolaze. Finansijska  sredstva ne smiju nikad da budu prpblem za ovakve projekte i njihovu realizaciju i siguran sam da ćemo u saradnji sa Gradskom upravo to provesti kraju – kazao je Avdić.

Zbirka „Karim Zaimović“ postati 68. po redu književna zbirka koja se čuva u  Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Podsjećamo, u ovom Muzeju pohranjene su zbirke posvećene Ivi Andriću, Meši Selimoviću, Maku Dizdaru, Isaku Samokovliji, Silviju  Strahimiru Kranjčeviću, Ziji Dizdareviću, Branku Ćopiću, Petru Kočiću, Kalmiju Baruhu i mnogim drugim književnicima, a dio je izložen i u Stalnoj postavci ove institucije.

Piše: Ifeta Lihić, saradnica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

Lik i djelo Karima Zaimovića, 27 godina nakon tragične smrti, interesantno je pratiti kroz dva paralelna života u bosanskohercegovačkoj kulturi: život u kulturnom duhu Sarajeva i život kroz institucionalno pamćenje. Jedina objavljena knjiga Tajna džema od malina, čitana i obožavana kroz generacije, predstavlja pobjedu genijalnosti nad tiranijom rata. Istoimena predstava u režiji Selme Spahić rasprodata je prilikom svakog izvođenja. Karima se također sjećamo svake godine na godišnjicu rođenja i smrti, i onda kada govorimo o kulturnom stvaralaštvu u ratu, bosanskohercegovačkom postmodernizmu, stripu, filmskoj i muzičkoj kritici i drugim formama umjetničkog stvaralaštva kojima je Karimov neviđeni talenat hrabro ismijavao primitivnu želju agresora za smrću i urbicidom. 

Dok ga s punim pravom i dalje veličamo, paralelno ga i zaboravljamo. Lik i djelo Karima 27 godina nakon smrti nije pohranjeno niti u jednom bosanskohercegovačkom arhivu. Postoje dva moguća objašnjenja: nismo svjesni važnosti arhiva ili Karim nije “materijal” za arhivsko pohranjivanje. Oba odgovora se čine kao slučaj.

Arhiv se ne može nikako drugačije objasniti već kao kostur države. Arhivskim pohranjivanjem nastaju historijski/politički diskursi koji služe kao primarni tekstovi historije. Pored toga što pohranjuje historiju, arhiv je institucija koja joj daje legitimitet. Arhiv je izvor moći i kao takav je uvijek politička institucija isto kao što je i (ne)arhiviranje politički čin. Arhiv normativizira i u isto vrijeme relativizira historiju. Oni koji se nalaze u arhivima smatrani su dovoljno bitnim historijskim izvorom. S druge strane, arhiv relativizira jer je proces arhiviranja uvijek nužno i proces selekcije bitnoga nad nebitnim. Pa će se tako danas arhivirati oni koji su prihvatljivi za etnonacionalne kulturne kanone, dok se oni poput Karima, politički neutralni ili nepodobni, neće naći na policama historije. 

Zašto je trebalo ovoliko dugo da se lik i djelo Karima Zaimovića arhivira u Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine? Kada sam predložila ovaj projekat prije dvije godine (od kada i aktivno pokušavam pronaći finansiranje), prvi problem koji se javio bilo je nedovoljno sredstava kojima bi Muzej otkupio arhivsku građu književnika. Dok pratimo rađanje novih muzeja i arhiva, Muzej književnosti, jedini književni muzej u ovom dijelu Evrope, jedna je od sedam institucija koje nemaju riješen pravni status i prema tome nemaju stalno finansiranje. Političko zanemarivanje institucija od potencijalno vitalnog nacionalnog interesa je gušenje odnosno pročišćavanje zajedničke historije zarad jednoobraznih etnički čistih kulturnih historija.

Još jedan od krivaca za loš status arhiva i muzeja je nemarnost univerziteta koji učestvuju u formiranju kulturnih kanona. Pitala sam koliko često studenti BHS književnosti zatraže pristup arhivskoj građi. U Muzeju knjižvnosti to nije čest slučaj. Najveći interes za proučavanje BHS književnosti dolazi upravo od stranih istraživača/ica koji se bave proučavanjem balkanistike/slavistike. Znanje o Bosni i Hercegovini se izvozi na strane fakultete i proizvodi van njenih granica.

Zapostavljanje institucija poput Muzeja književnosti i autora kao što je Karim vode nas u kolektivni zaborav i brisanje kulturne memorije što u konačnici olakšava proizvodnju kulture laži pod zastavama nacionalizama. Arhiv, međutim, može postati bojno polje a arhiviranje oružje protiv etnonacionalizama, kojim ćemo braniti različitost i multikulturalnost. Danas je veliki dan za književnu historiju jer su napokon institucionalizirani  lik i djelo Karima Zaimovića, pohranjeni na sigurno, sačuvani od zaborava, i dostupni budućim generacijama da svjedoče o Karimovoj genijalnosti.

(Tekst je objavljen na portalu Radiosarajevo.ba 23. 12. 2022.)

Naslovna fotografija: Foto: Privatni album / Karim Zaimović na portretu koji je nacrtao Hermann