U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH večeras je priređen susret posvećen književnici, novinarki, matematičarki, aktivistkinji, psihologinji, pedagoginji… Leoni Sabolek.
O Leoni, dobrom duhu sarajevske kulture, govorili su Elma Hašimbegović, direktorica Historijskog muzeja BiH, fra Janko Ćuro, direktor Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi, i Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Program je muzički upotpunila violončelistkinja Belma Alić.
Foto: Ivana Pekušić
Hašimbegović je kazala da je Leonu upoznala kao novinarku koja je došla da piše o kulturi za mjesečnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene Svjetlo riječi, kojima se ovom prilikom i zahvalila na marljivom bilježenju historije, onako kako to franjevci rade stoljećima u BiH.
– Tako će i za sto godina Leonini tekstovi ostati kao trag kulturnog života u Sarajevu, koji je vrlo marljivo bilježila. Za nas je u historijskom kontekstu posebno zanimljiva njena ratna poezija, koja, nažalost, nikad nije objavljena, ali se nadamo da će ugledati svjetlost dana. Treba napomenuti da je i sama historija porodice Sabolek dio historije Sarajeva, koja je danas ostala na marginama, a važna je karika u razvoju grada – kazala je Hašimbegović.
Fra Janko Ćuro dugo godina sarađuje s Leonom u Svjetlu riječi, glasilu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, za koje piše tekstove iz oblasti kulture.
– Kad sagledam Leonin život i rad, bez imalo patetike mogu reći – i ja bih želio biti takav. Ne samo biti nego i ostati angažiran, usmjeren i fokusiran, ali iznad svega dobar čovjek; biti prijatelj svih ljudi, a ne samo svojih ljudi. Leonin sveobuhvatni životni angažman i neumorna izgradnja mostova između ljudi različitih nacija, vjera i uvjerenja svima nama su inspiracija – kazao je fra Ćuro.
Šehabović je naglasila da je Leona velika prijateljica ne samo muzeja na čijem je čelu već i svih sedam baštinskih institucija, za koje se već godinama bori na svoj način i bez uzmicanja.
– Leona koristi svaku priliku da nas spomene političarima, ministrima, zastupnicima. Nekoliko puta sam pomislila da, nije li Leona ovako slatka, bila bi smatrana disidentom. Ona postavlja vrlo nezgodna pitanja, ali njenu dobronamjernost i lijepo vaspitanje ne mogu čak ni političari pobiti. Na simboličkoj ravni moje Sarajevo su ljudi poput Leone, koja spada u najveće kosmopolite, dok je istovremeno veoma vezana za svoju lokalnu sredinu, odnosno Sarajevo – kazala je Šehabović.
Leona Sabolek je istaknula da oduvijek voli kulturu, zahvaljujući prije svega roditeljskom odgoju.
– Kao malo dijete išla sam na predstave, obilazila muzeje i galerije; meni je to bilo fascinantno. Kasnije, kad su naši ljudi švercali sir i vajkrem iz Mađarske, ja sam obilazila njihove muzeje i galerije. Baština je najvrjednije što mi imamo, to je ono što čini jednu zemlju; sve drugo prolazi. Zato su kulturne institucije srž svega i nepravedno su zapostavljene. Ja se borim za normalnu Bosnu i Hercegovinu, odnosno zemlju u kojoj će najbolji imati prioritet, bez obzira ko je ko. Da nas liječi najbolji ljekar, uči najbolji učitelj, bez obzira na naciju, stranku, čiji si – kazala je Leona.
Leona Sabolek rođena je 2. 11. 1950. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Osijeku (RH). Diplomirala je na Odsjeku za matematiku Prirodno-matematičkog fakulteta i apsolvirala postdiplomski studij na Odsjeku za pedagogiju i psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Prije rata radila je kao profesorica matematike u Grafičkoj školi, u ratu bila među pokretačima nastave za srednje škole i ratnim profesorima, a nakon rata bila je u stalnom radnom odnosu do penzije u Srednjoj školi za okoliš i drvni dizajn. Zalaže se za mir, ljudska prava, normalnu Bosnu i Hercegovinu i opstanak baštinskih kulturnih institucija. Kolumnistica je Kulture u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi.
Prvu pjesmu napisala je 1958. godine, na početku osnovne škole, da bi nastavila i s drugim književnim vrstama kroz školovanje i studij.
Za vrijeme rata nastao je njen Ratni ciklus, koji prerasta u poetsko-prozna Svjedočenja u spomen Sarajevu, koja, nažalost, nikada nisu našla izdavača, ali je dobar dio sadržaja objavljen u Mađarskoj i Austriji.
Zbog obiteljskih razloga od 1993. do 1998. godine boravi u Mađarskoj, gdje se u potpunosti posvećuje pisanju. Tu je nastao možda najbrojniji i najraznovrsniji dio opusa do tada. Kao stalna suradnica Hrvatske redakcije Mađarskog radija objavila je oko 200 priloga (reportaže, priče, pjesme, osvrti, eseji). Surađivala je s Pečuškim hrvatskim kazalištem i Mađarskom televizijom. Pisala je za novine i časopise u Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji.
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine 
Komentiraj